Pik EPIDEMIOLOGIJA
Karo ETIOLOGIJA

Tref PROCJENA
Herc TRETMAN

Pik RIZIČNA POPULACIJA

Karo PRIKAZI SLUČAJEVA

Zbronik sažetaka Kockanje


Impressum


Pohranjeno u digitalnom arhivu NSK

Dodaj RSS Feed



ARHETIPSKA I MITOLOŠKA SREĆA U OVISNIČKOM IMAGINARIJU KOCKARA
(U potrazi za izgubljenom Srećom- ime majke je Fortuna)

Ana Gregl, prof. psihologije, Poliklinika SUVAG, Lj. Posavskog 10, Zagreb
ana.gregl@gmail.com ili ana.gregl@zg.t-com.hr
Prim. dr.sci. Ljubomir Radovančević, Neuropsihijatrijska poliklinika A:B:R:, Petrova 158, Zagreb

SAŽETAK:
Mitovi kao tisućljetna ekspresija nesvjesnog uma cijelog čovječanstva u spaciotemporalnom kontinuumu imaju i svoj dio izraza esencijalne i eternalne ljudske čežnje za srećom kao osjećajem nanadanog, iracionalnog, iznenadnog blaženstva i dobitka. Kockanje je jedan od modusa kako pokušati izazvati taj osjećaj uz druga i/zazivanja arhajskog, sakrifizacijskog, magijskog, mističkog, kultnog, religijskog, ritualnog, instrumentalizacijskog, molitvenog, simbolizacijskog karaktera. Po psihoanalitičkim zasadama mitovi su kolektivni snovi ili fantazmi. Carl Gustav Jung je u svojoj kompleksnoj psihologiji posvetio značajnu pozornost psihoanalizi niza mitova, te heuristički našao simboličku manifestaciju svojih arhetipova. U kontekstu kockanja mitovi govore o čovječjoj konfrontaciji s iskušenjima, o ljudskoj sudbini, s kontinuiranim miješanjem razumskog i nerazumskog. Mit je poslužio kao vrelo spoznaje o strukturalnim promjenama u ljudskoj svijesti i nesvjesnom. Psihoanalitička su učenja na bazi mita kreirala mnogo vlastitih teoretskih pojmova. Tražila su i našla u mitovima istoznačnice stereotipa ponašanja s takvim istim aktualnim klišeima iz kliničke primjene. Kockanjem se pruža šansa, provocira nevidljiva sila izvan nas, izvan logike, u dereističkom, primitivnom, magijskom, iracionalnom, ovisničkom mišljenju kockara, na koje regredira u svojoj kompulzivno- opsesivnoj sadržajnoj oskudnosti, zasljepljen neodoljivom željom za prisilnom, priželjkivanom gratifikacijom, koja mu je u najranijoj dobi, odsustvom majke, bila izbjegla. Kada mu je satisfakcija primarnih nagonskih emocionalno-materijalnih nutritivnih elemenata bila egzistencijalno i vitalno najneophodnija, u trenucima dojenačke dobi od strane najmoćnijeg obogotvorenog bića, majke - ona je bila izostala.
UVOD:
Zašto kockar kocka? Rekli bi, površno, zbog povećanja snabdjevanja ego - libida (energije) pri igranju i posebno, dobitku, psihičkog (i tjelesnog) dobrog osjećanja, blagostanja, osjećaja uspjeha, odanog priznanja od strane više sile - Fortune. Aleator (kockar) traži za svoju dobrotu i pamet, gratifikacije sebe kao objekta (majčine) ljubavi. Traži nadoknadu, za proživljene frustracije i isčekivanja, energiziranje adrenalinom. Dobitak prija svim trima instancama osobnosti; idu, egu i superegu. Kockar gratificira svoje porive, koristeći za tu svrhu mehanizme identifikacije i projekcije, jer se osjeća slab i ništavan. Gubi sposobnost kontrole prema impulsima, razbacujući lako dobiveni novac - dijeleći gratifikaciju drugima, časteći i ponovo ulažući.
Gratifikacija je svačija želja i nema toga tko nema poriv za njom. Dijete treba biti gratificirano da izraste u u zrelog odraslog, a to se malom, budućem kockaru nije dogodilo. Kod njega je došlo do deprivacije gratifikacije, te je uslijedio njegov poremećen razvoj, koji ga je odveo u kocku. Primivši satisfakciju dobitkom, kockar se privremeno dobro osjeća, ali uz potrebu da dobitak vrati kackarnici , „altruistički“ dalje ulažući u nadi, koja se uvijek izjalovi, da će dobiti još više. Gratificiranje se može nazvati i self- stimulation behavior, a kockar se kockajući ponaša samostimulirajuće. Samopotkrepljuje (self- reinforstment), u nadi da će dobiti, iako podsvjesno, iz iskustva zna, da će konačno izgubiti. Paradoksalno i dalje ide kompulzivno za tim da bi potvrdio i dokazao da nije miljenik Sreće, da je loš, nevaljao. Jer ni majka ga nije posjetila kad mu je bilo najpotrebnije. Nezadovoljstvo primjenjenom satisfakcijom, kockar libidinizira (transformira bol u zadovoljstvo), jer uvijek iznova srlja u gubitke. Kockar nije u stanju apstrahirati nezadovoljstvo gubitkom jer nije u tom smislu zreo čovjek, nego repetira mogućnost gubika novim investicijama. Već sama potraga za gratifikacijom (dobitkom), predstavlja za kockara užitak, ali zbog gubitaka, nezadovoljstvo se izvrće, apsurdno u gratifikaciju! Traženje sreće za njega je svjesno u početku i sreća, kasnije mu je nesreća (gubitak) sreća jer argumentira ranu traumu gubitka satisfakcije od majke, pomišlju da je bio loš, jer je nenagrađen.
Kockar razvija aktivnost (kocka), što mu dopušta u mašti i nadi zadobiti ono što mu je potrebno (kao bebi dojka), ali se tome uzalud nada, jer satisfakcija skoro uvijek izostaje.Za zadovoljenje potrebe za dobitkom, tj. samopotkrepljenjem nasušno je potrebna gratifikacija, jer ona hrani instance ličnosti ida, ega i superega. Vječno nezadovoljene instinktivne potrebe u kockara, koje su locirane u idu, a nad čijim je impulsima kockar potpuno izgubio kontrolu superega, ispražnjavaju se (discharge) samo kad postoji bliska suradnja između ja i nad ja.
Super ego je u tom kontekstu kod kockara neformiran, a ego kao „sluga“ dvaju gospodara popušta idu. I kockar kocka, bez prestanka i uvida, kritičnosti. Gratifikacija u kockara može biti svjesna, predsvjesna i podsvjesna. Kockar nije u stanju a` priori diskauntirati (otpisati) gratifikaciju, jer je on satisfakcije uvijek žedan i gladan, te ju simbolički traži u dobitku, odnosno gubitku. Njemu treba narcistička gratifikacija jer su kockari, po literaturi, patološke, narcističke ličnosti. Rezervirajući riječ zadovoljstvo, kockanjem za riječ zahvalnost ( Fortuni - nekadašnjoj vlastitoj majci), kockar se nije u stanju odreći kockanja (ovisnost i kompulzivno-opsesivna repeticija), kada se redovito gratifikacija ne pojavi.

Kockanje, poremećaj kontrole pulsija iz nagonskog dijela nesvjesnog, s razvijenom ovisnošću, paradigma je igara na sreću, kao što je rulet, kartanje, jednoruki Jack i drugi aparati, lutrija, , klađenje (u ishod utakmica, u borbi pasa, pijetlova, boksača, ultimative fight-a, itd), danas sve više kocka preko interneta. Sam predmet - kocka, poznat je od kada je čovjek usvojio pojam brojeva i geometrijskih tijela, dakle još prethistorijski.
„Kocka je pala“, dakle, odlučeno je, odluka je pala, jer kada se zaustavi kotrljanje bačene kocke, broj označen točkicama na gornjoj plohi, ako je pogođen, nositelj je dobitka. Kockar se prepušta Višoj sili, nevidljivoj sreći oličenoj u mitološkoj starorimskoj, stalno okrećućoj Fortuni, slavljenoj i u srednjovjekovlju i Renesansi (Orf: Carmina burana!), Fortuni ili Kariosu, grčkom bogu sretnog trenutka, čelavom dječaku sa samo jednim pramenom kose na čelu. Treba ga se hitro, začas uhvatiti, jer odmah odlebdi, kao i sreća.
Igrač na sreću, aleator, kroz čitavu povijest slijepo vjeruje u naklonost Fortune i Kairosa, tj. iracionalno u svoju sposobnost da će uhvatiti trenutak - što je sumanuto i nesuvislo s obzirom na malu vjerojatnost. Vjerojatnost je mala i na to kockarnice i lutrije računaju.
Nije nejasno psihološki, psihijatrijski, zašto kockar mora kad tad dobiti. Depriviran u dojenačko doba pažnje, njege, skrbi, dotoka hranjivih emocionalnih ili organskih komponenti za razvoj i građu svog psihofizičkog bića, ostavljen sam, mokar, ozebao, gladan, budući, potencijalni kockar ili psihopat, nada se da će doći majka – sreća - i spasiti ga. U odraslo doba kockar ponavlja ( repetitivna kompulzija ili kompulsivna repeticija), tu nadu i podiže rejting svog auto - i alo- poštovanja, jer je kao beba pojmio da je ništavan, nevrijedan, nevoljen, zapušten, napušten. Budući da je s vremenom došlo do libidinizacije tog Bola, kao u mazohizmu, naš kockar podsvjesno zna da majka neće (dugo - nikad?) doći, te tako zapravo želi izgubiti , i paradoksalno, nesretan je kad dobije i opet ide izgubiti (nadajući se iluzorno da će još više dobit, tj. izgubit.) Izgubiti mora - toliko ga iskustvo ipak svjesno uči, ali to skotomizira.
Ali nada je nepresušna jer se hrani iz Fortunina kompleksa.
„Dum spiro, spero -dok dišem, nadam se!“, govorili su Latini. Kockar zna da u igri nije kormilar, kovač svoje sreće, jer on uvijek ovisi od neke vis maior - omiljene božice. More je nemirno i nepredvidivo- kao i sreća, a kockar je samo slamka kojeg vihor nosi i baca u to more. Kockar realno ne može uvijek imati sreće, a ipak, kompulzivno fantazira i „predviđa“ da mora dobiti. Vjeruje u naklonost slučaja, jer njega treba - mora voljeti Viša sila – božica - Majka (ili njen surogat). Za razliku od kormilara ili kočijaša, kockar se nema s kim nadmudrivati - prepušten je potpuno hiru slučaja. Stavlja ulog sasvim nesigurno. Rizik je razmjeran šansi vjerojatnoće. Opsesivno- kompulzivna, tj. ovisnička komponenta je upravo u sumanutom vjerovanju da će ga sreća alias Majka, pomilovati po glavi, tj. da će (sebi i njoj) dokazati da je vrijedan njene pažnje, ljubavi, brige, njege, nutritivnih, za egzistenciju neophodnih sastavnica. Sreća jeste promjenjljiva, sreća je vrlo rijetka. Randomizirano, naslijepo, kao slijepa kokoš ubada. U stvarnosti potpuno neizvjesno, a u kockarevoj mašti češće, jer što želimo, rado vjerujemo.
„Pobjedu nad promjenjivom stvarnošću, koju njezine neprekidne metamorfoze čine gotovo neuhvatljivom, ne može se ostvariti drugačije, no još većom pokretljivošću, još većom snagom transformacije.“ (1) Međutim, to kod kockara nije točno jer on deluzorno i iluzorno fantazira da će zadobiti zgoditak, ako ide npr. s ruleta na druge aparate- to mu znači „biti pokretljiv“- transformirati se. U kocki ne igra znanje i umješnost kao u moreplovca ili vozača antičkih kočija. U klađenju kladilac - aleator- ima također iluziju da će predvidjeti npr. pobjedu ili poraz nekog tima, jer prati novinska izvješća o nekim klubovima, a izmijenjen, zaslijepljen žudnjom zaboravlja drevnu izreku „lopta je okrugla“. U sofisticiranim kartaškim igrama (poker , briđ) igra umješnost, (blefiranje, prepoznavanje latentnih znakova kod protivnika, znanje, umijeće, iskustvo), tako da tu ima manje kompulzivnih ovisnika. U šahu su određene mogućnosti, disciplina, dani uvjeti, ali s druge strane, neograničene mogućnosti za urođenog i razvijenog talenta u korištenju pruženih okolnosti. Šahist se ne oslanja na puku sreću, te šah nije kockanje. Lutrija, lotto, bingo, nazvani „porez za budale“, ovise o sreći. Koliko je netko psihopatološki predisponirana ličnost, ovisi koliko će upropastiti sredstava relativnom nemogućnošću kontrole impusa. Mnogi uspjevaju dozirati svoje kompulzivno-opsesivne i ovisničke pulsije, te se nadaju, sa zadrškom. Ali nestabilnost takvih ličnosti, igrača na sreću, očituje se kad dobiju jack - pot, glavni zgoditak, bingo, te nakon toga mahom konačno završe u još većoj bijedi ili čak u suicidu, jer nisu dorasli podnijeti sreću u tolikoj količini. Kockar se prepušta magijskim, nerealnim, primitivnim, alogičnim formama promišljanja. Poznato je koliko su kockari praznovjerni i opterećeni ritualima, nerazumnim predviđanjima (wishfull thinking) predrasudama, sudbinom. Prelaze se sve moralne norme, prokockaju se ne samo sva materijalna dobra i stvore dugovi, nego se proda supruzina čast, tijelo, kao da je kockar svodnik, a žena prostitutka.
Postoji karikaturalna priča da su na izlazu iz znamenitih kockarnica (npr. Baden Badenu i drugim otmjenim toplicama), u 19.stoljeću stajali sluge s pištoljem na jastučiću, kako bi definitivno propali kockari mogli ad hoc učiniti suicid. Mnogi to učine post hoc, kad su već odavno pali na prosjački štap. Socijalizam je i komunizam, smatrao većinu, osim državne lutrije, igara na sreću, nelegitimnim. Razne tombole na školskim čajankama barataju s malim simboličnim vrijednostima, te šteta ne može biti velika. Lutrija, čiji je jedan od prvih velikih organizatora bio pustolov Jacomo Cassanova, uzgaja i regrutira opsesivno-kompulzivne ovisnike od pogrešnim razvojem i odgojem uništenih ličnosti. Država ima nesumnjive koristi od lutrije, ali i od privatnih poduzetnika – vlasnika lokala s aparatima za igre na sreću, kao i kladioničara, od ubiranja poreza. S druge strane, kratkovidno se zanemaruje šteta, kao i kod prodaje duhana i alkohola od višeznatne škodljivosti i gubitaka zbog posljedica kockanja, alkoholizma, i nikotinizma sa sekundarnim kolateralnim nevoljama, komorbiditetnim posljedičnim bolestima i poremećajima.

Fenomen kockanja maestozno je opisao F.M. Dostojevki u romanu „Kockar“, ekraniziranom s Gregory Peckom u glavnoj ulozi, te Aleksandar Puškin u „Pikovoj dami“ uglazbljenoj u istoimenoj operi P.I. Čajkovskog. U jednom filmu „The only game in the town“ s temom kockanja s Warenom Beattiem i Elisabeth Taylor, jasno je vidljiva tendenca kockara da želi izgubiti - ne dobiti. Vezivanje mlađeg naočitog muškarca za stariju ženu govori također o žudnji za majkom. I drugih je primjera mnogo.
U kockara ne postoji promišljena razboritost (grč. metis) kao osobitog tipa inteligencije. Kockar je vođen nesvjesnom pulsijom za što većim definitivnim mazohističkim poništenjem, kako bi potvrdio da nije voljen, zapravo distanciran od primarnog objekta – majke. Nikakva lukavstva, smicalice (premda su mnogi kockari pokušali ući u tajne matematike i računa vjerojatnosti ili na drugi način prevariti kockarnice), ne pomaže kockaru, kao što bi to bilo u slučaju da posjeduje metis. Ovdje igra sposobnost da se iskoristi prilika, kairos, timeing, itd. Kockar/nica mora uvijek biti jači suparnik, jer ne može predvidjeti nepredvidivo, a što metis mora. „Okrenuta budućnosti, suočena s dvosmislenim i nepoznatim situacijama, čiji ishod je uvijek nesiguran, lukava je razboritost sposobna zadržati utjecaj nad bićima i stvarima samo s toga što je sposobna vidjeti s onu stranu neposredne sadašnjosti i predvidjeti veći ili manji odsječak budućnosti.“ (1). Kockar fantazira da ima metis, ali ga ne može imati, jer ga kompulzivna ovisnost u tome sprečava. Neophodno pravilo u odnosu kockar - kocka/ kockarnica jeste da veliki uvijek jedu male, a to su kockari. Kockar ne preza, vođen kompulzivnom žudnjom, upušta se u slijepi rizik, u sumanutom očekivanju ulaganjem minimuma, a gratificiranju maksimuma. Kad dobije i najveće iznose ide i dalje iskušavajući sreću, koja simbolizira majku hraniteljicu iz dojenačke dobi, a koja ga je napustila. Sada kao kockara mora ga uvijek napuštati kako bi mogao mazohistički repetirati traumu, odnosno zbog libidinizacije bola doživjeti satisfakciju i gratifikaciju.
CILJ RADA: je prikazati fenomenologiju kockanja i objasniti neke od mogućnosti etiologije te pojave.
METODE: u svojemu su se referatu autori koristili argumentacijom iz djela Carla Gustava Junga i Sigmunda Freuda, iskustvenim spoznajama, te analizama rada s vlastitim pacjentima, ovisnicima o kocki.
ZAKLJUČAK: kockanje je nedobrovoljna, pod prisilom kompulzije i ovisnosti, igra koja ima tobože praktičan cilj – dobiti novac. Ona je samo lažno utilitarna, te tako negira i neka opća definicijska pravila igre. Kockanje nije ni katarktično, jer se stalno ponavlja i samo naizgled ima ulogu postizanja zadovoljstva. Međutim,nema sretnih kockara, kao ni drugih ovisnika. Po unaprijed utvrđenim pravilima, u svom fiktivnom svijetu, kockar se prepušta igri na sreću, a igra je praćena osjećajima neizvjesnosti, razočaranja, a samo ponekad kratkotrajnog zadovoljstva. Igrač – aleator, kao i narkoman u opijenosti drogom, posjeduje svijest o tome da je kockanje „nešto drugo“ od svakodnevnog življenja. Kockanje je dakle prinudna, iracionalna, planirana aktivnost koja treba voditi nedohvatljivoj dobiti. Kockanje predstavlja dramatiziranu demonstraciju važne patološke pseudofilozofije kockara. Njome iznova dokazuje da uvijek ima smolu, peh, svi ga varaju, ne vole ga. Sam eventualni dobitak je kontraverzan, jer je „pobjeda“, zapravo potvrda i dokaz vlastite životne filozofije, gratifikacija psihopatoloških potreba, secondary gain. Dobitak u kocki, ustvari, znači istovremeno i poraz, gubitak, koji je često i katastrofičan. Kulisa kockanja, ponašanje je na manifestnom planu koje se može doimati razumski, ali ona zapravo u svojoj patološkoj prirodi svakako iracionalna, destruktivna po ispadima, tj. autodestruktivna. Kockar sumanuto, pa i monopsihotično, monomanijakalno podliježe arhajskom, primitivnom, prelogičnom, dereističkom obliku mišljenja, pod značajnim utjecajem svemoći želje i drugih emocija. To je još jedan dokaz da su kockari mentalno oboljele ličnosti. Kockarevo magijsko mišljenje se sastoji u njegovom uvjerenju da se njegove snažne želje za dobitkom, artikulirane kao ulaganje, bacanje kocke, povlačenje ručice jednorukog jacka, ispisivanje listića lota, moraju neizostavno realizirati.
Psihoanaliza je magijsko mišljenje povezivala s narcističkim osjećanjem omnipotencije. A često se u literaturi navodi u kockara narcistički poremećaj ličnosti. Isto tako (2) istaknuto je da je kockanje manifestacija nekog podležećeg psihološkog konflikta. Premda je bilo drugih biološko-psihijatrijskih pokušaja objašnjenja, prevladao je pogled da je kockanje izraz nesvjesnog konflikta. Razni autori imaju različite dokaze i ideje kakav bi to konflikt mogao biti. Mi smo razradili onaj podvrgnut deskripciji u uvodnom dijelu referata. Iako postoji u literaturi neslaganje da li je kockarsko ponašanje indikativno za isti konflikt na istom općem stupnju psihoseksulanog razvoja i maturacije za sve pojedince, opredjeljujemo se da je svakako nastao u oralnoj fazi. Isto tako, uvijek se sasvim isti predisponirajući faktori navode kao mogućnost za razvoj kockanja: smrt roditelja, izloženost kockarskim aktivnostima članova obitelji ili prijatelja, malo naglaska u obitelji na štednji, planiranju, raspodjeli novca, sigurnosti i visok stupanj materijalizma, poanta na novcu i imovini kao simbolima uspjeha. Kockanje korjenuje svoju motivacionu snagu u porastu napetosti koja se otpušta kroz ponavljane akcije kockanja ili anticipaciju ishoda. E. Bergler (3) je pisao o kockarevoj nesvjesnoj želji da izgubi, osnovanoj na nesvjesnom osjećaju krivnje, obično zbog nesvjesne agresije prema majci koja je blokirala djetetovu potragu za zadovoljenjem. S ovim se autori ovog referata u potpunosti slažu, s tim da odlučno odbacuju Freudovu (4), Fenichelovu (5) i Berglerovu natuknicu da to ima veze s genitalnim manipulacijama.

Literatura:
1. Detiene, M., Vernant, J.-P.: Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000 (Les ruses de l' intelligence)
2. Goldman, H.H. : Rewiew of General Psychiatry, Pretice-Hall International Inc., London, Sidney, Toronto, New Delhi, 1988.
3. Bergler, E.: The Gambler: A misunderstood neurotic. J Criminal Psychopathol 1943: 4
4. Freud, S,: Formulations on the two principles of mental functioning (1911). U: Standard Edition of Complete Psychological Works of Sigmund Freud. Vol. 12, Hogarth Press, 1961.
5. Fenichel, O.: The Psychoanalitic Theory of Neurosois, Norton 1945.





Tref PITAJTE NAS

Herc Kockanje i suicid

Pik Forenzičko značenje

Karo Foto galerija

Tref Arhiv



 



Web stranice kockanje.info uređuje: mr. sc. Elvira Koić, dr. med., spec. psihijatar - webdesign: ie-centar