Pik EPIDEMIOLOGIJA
Karo ETIOLOGIJA

Tref PROCJENA
Herc TRETMAN

Pik RIZIČNA POPULACIJA

Karo PRIKAZI SLUČAJEVA

Zbronik sažetaka Kockanje


Impressum


Pohranjeno u digitalnom arhivu NSK

Dodaj RSS Feed



PRILOG TUMAČENJU ETIO -PSIHO -PATO -GENETSKE PROVENIJENCIJE KOCKANJA

Prim. dr.sc. Ljubomir Radovančević, Neuropsihijatrijska poliklinika A.B.R., Petrova 158, Zagreb
Ana Gregl, prof. psihologije, Tošovac 3, Poliklinika Suvag, Zagreb
ana.gregl@gmail.com ili ana.gregl@zg.t-com.hr

SAŽETAK:
Autori hipotetski prilaze mogučnosti da se u osnovi kockanja kao kompulzivno – opsesivnog poremećaja udruženog s ovisnošću, krije rani poremećaj imaturne ličnosti djeteta prije pete godine života. Ne ulazeći hic et nunc u dublja definicijska tumačenja pojmovanja opće ljudske kategorije sreće, nego prihvaćajući zdravo razumska određenja, autori podvrgavaju raspravi prisilnu potragu za srećom u svakog kockara.
Julije Cezar je prešavši rijeku Rubikon u prijelomnom trenutku rekao: „Alea iacta est!“ Kod razrješavanja teških dilema, kada jezičac na vagi konačno pretegne, a ambivalencija nestane, dovodi se čovjek do definitivne odluke – kocka pada. Kocka pada u kockanju, bilo to stavljanjem na određeni broj ruleta, ili ispunjavanjem loto listića, jer poslije nema povratka. Kako je pak kad se njeno kotrljanje zaustavi i očituje broj? Dolazi najčešće do razočaranja, a rijetko ozari sreća. Pa i tada – to je „slatka lova“ u žargonu za kockare, koja se, dobivena bez ulaganja nekog napora, lako dalje uloži i – izgubi. „Easy come, easy gone“. Iako pri gubitku slijedi trenutna bol, podsvjesno dolazi do repetirane i paradoksalno priželjkivane potvrde samom kockaru da nije miljenik svijeta, da ga nitko ne voli, pošavši od samog primarnog objekta ljubavi – majke, koja ga je, pretpostavimo, najvjerojatnije deprivirala svoje nazočnosti, kada mu je bila neophodna. Kao svakom psihopatu usiječe mu se ponovno u identitet autoakuzativna i autopunitivna potvrda: „Ja sam loš“.
U kockanju se susreće nagonsko i podsvjesno, gdje su i inače po psihodramskoj interpretaciji sakrivene energije jezgra psihičkih aktivnosti, kao i libidinoznih (pojam sreće ima kardinalnu ulogu), ali i tanatosnih, jer se repetitivno ide za krajnjim gubitkom. Ni jedan kockar, zbog ovisnosti igranja ne može stati kod dobitka, a izgubiti mora. Intrinzični konflikt je u kockara, tobože u želji za dobitkom, a zapravo nesvjesno za gubitkom. To potvrđuju patografije, anameze i analize. Otpora prema kockanju nema, kao ni prema alkoholu u alkoholičara. Vođena neutaživom željom za kockanjem, ne toliko za dobitkom, kockarova volja srlja uvijek iznova i topi se u neminovnom gubitku. To su zakonitosti kockanja kao kompulzivne opsesije. Težnji slijepoj gratifikaciji osnova je instinktivno-afektivna, a obavezni nestanak satisfakcije potvrđuje nesvjesnu tezu – nema sreće – „vis maior“ me ne voli. Skrb obogotvorenih roditeljskih figura izostala je, i odbacivanjem ta se trauma u kockaru svojevoljno, samoizazovno repetira. Superegovska moralna kontrola u kockara je izostala: u otporima je i racionalizacijama što potkrepljuje državna permisivnost i eksploatatorna legalnost igara na sreću. Otpor ikako postojećih nadređenih sustava vodi ka mehanizmina obrana: potiskivanja („Verdrängung“) nižih mentalnih pokreta, koji tako ostaju larvirani svjesnoj psihici. Gubitak ravnosvjesja između snaga libida, što su aktivne od dojenačke dobi i svjesnog ega, vodi ka kompleksu. S obzirom da su kockari opterećeni fenomenom sreće, a kompulzivno vezani kreirali su čitav kompleks oko toga. Kockanje bi se moglo nazvati i „Fortunin“ kompleks.
Kompleksi i inklinacija ovisnosti – poremećaji su duhovno-duševnog rasta, razvoja i maturacije. Radi se o zaustavljanju ili regresiji na rane faze libida – mentalni infantilizam u kockara. Snaga kockarova krivo usmjerenog libida ne može biti rasterećena ni sublimirana u formi neke kulturno-etičke aktivnosti, jer je posrijedi razvijena prisila i dublje usađena ovisnost. Mentalna nestrukturiranost i dezekvilibrij osobnosti kockara izvrgnute su u djetinjstvu složenim uplivima antagonističkih mehanizama. Kockanje ne spada u freudovsku psihopatologiju svakodnevnog života, jer kvalitativno i kvantitativno nadmašuje kriterije za taj pojam. Kod kockara se ne radi o normalnim okolnostima jer su igri njegovi nesvjesni potisnuti traumatološki doživljaji koji izranjaju u njegovoj psihopatologiji u formi kockanja. Interpretacije snova kockara odaju njegove prisile i ovisnost. Tako njegovi neprevladani kompleksi iz djetinstva vode ka poremećaju, odnosno kompulzivno-opsesivnoj neurozi – kao reakciji na sedimentaciju potisnutih psihotrauma (čije se taloženje i dalje odvija svakim gubitkom). Psihoanalitička metoda liječenja kockarske ovisnosti zasniva se na hipotezi da iracionalni, nesvjesni procesi ipak imaju svoj smisao i znalci su ih u stanju pro/tumačiti, a koji se inače rigidno opiru svakoj terapiji.

UVOD:
U kockanju je sve aleatorno: ovisno o slučaju. U pravu aleatorno znači oviseći u ugovoru o nesigurnom ishodu, oviseći o kockanju. Aleatorična je muzička izvedba ili slika čiji ishod ovisi o slučaju. Kockati („gambling“ – kockanje), znači igrati igru za novac, riskirati u nadi da će se dobiti bolji rezultat nego nekim sigurnim sredstvima. Prokockati znači izgubiti kockanjem.
Igra je per definitionem ponašanje u referentnom okviru imaginarne ili novokreirane stvarnosti, kod čega se proizvoljno ili po pravilima uvode uloge i zbivanja sa svojevrsnim rezultatom. Igre na sreću – kockanje vođeno je direktno predmnijevanom koristi – dobitkom. Kockanje, za razliku od prave igre ne crpi motivaciju iz samog odigravanja zamišljenih, pretpostavljenih događaja i uloga, nego ona dolazi iz poremećaja kontrole nagona.
Pridjev aleatorički znači – koji ovisi o slučaju, sreći, kocki; slučajan, akcidentalan (lat. aleatorius). Alea – kocka je simbol igre slučaja, a aleatorički posao je onaj koji je ovisan o sreći, kockarski opasan posao.
Etiologija: Kaplan i Sadock (1) među predominirajuće činitelje za razvoj pataloškog kockanja (koja je sintagma skoro tautologija, jer nema socijalnog kockanja nigdje u psihijatrijskom kontekstu): smrtni gubitak roditelja, separacija (valjda preuranjena – tj. prekid simbioze), odvojeni život u braku i razvod (valjda roditelja?), napuštanje djeteta od strane majke, ili oba roditelja prije djetetove 15-e godine), neodgovarajuće roditeljsko provođenje discipline (odsutnost, nekonzistentnost odgoja ili grubost), izlaganje i pristupačnost kockarskim ili financijskim simbolima, ili pak nedostatak roditeljskog isticanja štednje, planiranja i proračunavanja (buđetiranja).
Komorbiditeti: Postoji povezanost između pataloškog kockanja i poremećaja raspoloženja, osobito velikog depresivnog poremećaja. Drugi povezani poremećaji uključuju panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj i agorafobiju. Poremećaj dekoncentracije/hiperaktivnosti može također igrati ulogu.
Biološka je psihijatrija predložila da poremećaj metabolizma kateholamina može biti predodređujući čimbenik, s tim da kockar stremi da iskusi aktivirajuće učinke norepinefrina, što prati napetost povezanu s kockanjem.
Fenomenologija: Kockaru, a riječ je ovdje uvijek o patološkom kockanju, nije moguće prestati kockati. Kocka češće s nepoznatim ljudima, nego s prijateljima, ne samo u posebnim prilikama, intermitentno, nego gotovo svakodnevno. O predeterminiranim, prihvatljivim i snošljivim gubitcima ovdje nema govora.
Diferencijalno dijagnostički u obzir dolazi 1) simptomatsko kockanje u maničnoj epizodi bipolarnog poremećaja, koje se razlikuje po povijesti bolesti, tj. u anamnezi postoje izrazite promjene raspoloženja i gubitak prosude prije kockanja. Promjene ne/raspoloženja slične maniji su česte u kockanju, ali uvijek uslijede nakon dobitka, a obično su proslijeđene depresivnom epizodom zbog posljedičnih gubitaka.
2) Osobe s disocijalnim – antisocijalnim poremećajem ličnosti mogu imati problema s kockanjem. U slučaju da su oba poremećaja prisutna (komorbiditet), oba treba i dijagnosticirati.
Kaplan i Sadock (1) svrstavaju kockanje u poremećaj kontrole impulsa, koji nisu drugdje klasificirani.
Hagiomedicina (2) u svom neznanstvenom, moralističkom i hiopkritskom-etičkom pristupu smatra kockanje, kao i sve ovisnosti porokom i zlom. Gledajući sa spiritualnog motrišta kockanje i jeste porok, iako vjerska medicina, anakrona u današnje vrijeme, ubraja kockanje, tj.ovisnost u tzv. duhovne bolesti i to na „područja psihičkoga“.
Kockanje zahvaća ličnost u oblasti i emocija i razuma. Razum popušta pred iracionalnom željom za dobitkom. Kockanje je popraćeno emocijama, jer je prožeto napetošću, strahom, tenzionim očekivanjem, dobitak radošću, veseljem uz lučenje adrenalina, gubici sljeduju depresijom sve do suicidnog pomišljanja i činjenja.
Aleator – kockar je alogičnim uvjerenjem vezan da će dobiti, te stoga nije u stanju suvislo pr/ocijeniti realitet. Uzroci u kockanju su u dalekoj djetinjoj prošlosti kockara. Već su etolozi ustanovili da duža ili kraća deprivacija mladunčadi od majke i njene skrbi uslijedi u njih u nenormalnom razvoju, ako i prežive. Kockar se prepušta nerazumnoj fantaziji da će ga posjetiti „Fortuna“, kao što se napušteno dijete iz časa u čas nadalo pojavi majke. Potkrepljenje u doživljaju gubitka uvjerava ga da je loš i da ga nitko ne voli. A mazohostički je libidinizirao bol (od gubitka, napuštanja). Volicijske su snage glede odluke o kockanju toliko oslabile, da su i nestale. Radi te svoje rane vulnerabilnosti kockar ne može ispravno, razumski (jer emocije su dublje od razuma) re/agirati kad je u pitanju kocka. Sam pojam kockanja toliko je zdravorazumski već ozloglašen da nije potrebno govoriti o „socijalnom“, „odgovornom“, nego samo o kockanju, kako se zove i ovaj simpozij, bez naznake da se radi o patološkom fenomenu.
Kockar u svojoj mašti ima konstantnu sliku da će dobiti, kao dijete da će majka doći i podojiti ga (dobra dojka po Melanie Klein), premotati, zagrijati, ostvariti kontakt kožom, zagrijavanjem. Ta vizija majke simbolizirana u dobitku prati (budućeg, potencijalnog) kockara još iz djetinjstva. Kockar ne može oprostiti majci – objektu koji je nestao jer je sve na nesvjesnom nivou, te taj obrat – transfer od majke do sreće (dobitka) počiva na dalekoj nužnosti gratifikacije. Nedolazak majke kazna je, „jer sam bio loš, zločest“, kao što je repetirani gubitak kazna u koju se ponavljano ulijeće, da bi se to i dokazalo, dobila potvrda, koja se i osladila vremenom u gubicima. Nastali kompleks je tako dubok i rigidan, da je uvid, kritičnost, odnosno rezultat terapijskih zahvata, u pravilu nemoguć. Privid je u tome da je aleator naoko ovisan o materijalnom, ali i izmaštanom dobitku, dok je njegova ovisnost intrapsihičke prirode. Racionalno kockar nije u stanju razdvojiti Zlo od Dobra, bitno od nebitnog, kao ni činiti dobro, tj. prestati kockati, odnosno stalno gubiti.

CILJ RADA:
je pokušati potkrijepiti tezu iznešenu u Uvodu da je sama deprivacija majke uzročni faktor u kasnijoj stalnoj potvrdi konstantnog gubitka, vlastite neželjenosti i lošosti.

METODE:
čisto empirijski prikaz stečen u radu s pacijentima, anamnezi, heteroanamnezi, analizi, te u konsultaciji literature, gdje ova hipoteza nije nigdje elaborirana. Ali evidentno je iz „fiction“-a i „faction“-a da kockar zapravo teži gubitku, a ne dobitku, jer uvijek ponovo ulaže i ne staje.

ZAKLJUČAK:
jedan od svakako važnijih, osim klasičnih, navedenih etio-psiho-pato-genetskih faktora nastanka kockara počiva u njegovom ranom eksponiranju lišavanja važnih hranidbenih i emocionalnih dotoka od strane majke.

LITERATURA:
1. Kaplan, I.H., Sadock, J.B.: Synopsis of Psychiatry, Williams and Wilkins, Baltimore, etc., 1991. sedmo izdanje
2. Ivančić, T.: Hagiomedicina- duhovna medicina- Priručnik, Teovizija, Zagreb, 1996., drugo prerađeno i dopunjeno izdanje


Tref PITAJTE NAS

Herc Kockanje i suicid

Pik Forenzičko značenje

Karo Foto galerija

Tref Arhiv



 



Web stranice kockanje.info uređuje: mr. sc. Elvira Koić, dr. med., spec. psihijatar - webdesign: ie-centar